Pršute - Dobrodošli U Četrdesete download mp3 flac

do you speak english?.... if so, I have some questions to ask you regarding your artists, and all... please send me a message to my inbox, to find out more ☺☺☺☺.....
jeffrey

PRŠUTE: Dobrodošli u četrdesete (Slušaj Najglasnije, 2011)
Na što sve čovjeka neće navesti bavljenje ovim nezahvalnim poslom pisanja recenzija. Pored toga što se mora dobro poznavati bezbroj stvari vezanih uz glazbu; za svaki album o kojem se piše potrebno je temeljito, skoro detektivsko sakupljanje informacija o njegovim autorima, uvjetima u kojima je nastao i općenito cijeloj pozadini. A rad na ovom albumu me je odveo čak i u kulinarske vode, točnije do pršuta. Opis ove delicije ide otprilike ovako:

Pršut je gastronomski specijalitet nastao sušenjem na dimu i jadranskoj buri. Nakon soljenja i zaštite pršuti sušenje treba trajati barem 12 mjeseci a smatra se da najbolju kvalitetu pokazuju pršuti sušeni između jedne i tri godine u tamnim podrumskim prostorijama, gdje dobiva svoju posebnu aromu.

E sad, to na prvi pogled nema ama baš nikakve veze s recenziranjem, osim što se tako zove ovaj bend, ali ako se u razmatranje uzme činjenica da su pjesme ovog albuma nastale u periodu od nekih devet godina, i to svake godine po jedna, onda će i najokorjeliji skeptik morati priznati da u tome svemu ima nečega kronološkog. I ako se tome svemu pridoda i jedna druga, ni malo nevažna činjenica da ovaj album otkriva svoje pravo lice ne s trećim, ne s drugim, a kamo li na prvo slušanje, onda vremenski faktor baš kao i kod pršuta postaje izuzetno bitan u cijeloj ovoj priči.

Moj prvi susret s ovim albumom je bio vjerojatno isti kao što je i mnogim drugima bilo: 'Što je sad ovo?!' - pomislih i automatski se zapitah da to netko možda nije gadno nešto pogriješio i slučajno izmiješao nekoliko različitih bendova? Ponovnom provjerom tek sam doznao da je na ovom albumu pored stalnih članova benda, pjevača Zorana Rankova i gitariste Aleksandra Petrovića Mečke (Neuroleptic Trio) sudjelovao cijeli jedan manji odred ostalih glazbenika, točnije njih deset. Tek tada shvatih odakle dolazi čitavo izobilje na raznim instrumentima zastupljenim i razmještenim po ovih devet pjesama. Tu su, pored standardnih bubnjeva, basa i gitare - violina, klarinet, truba, sax, tarabuka, trumpet itd. Ali tek spoznajom da je se svake godine radila samo po jedna pjesma, otvorile su mi se oči i konačno sam sagledao ovaj album onako kako treba. Isto kao što se u takozvanoj dendrokronologiji godišnji prstenovi drveta koriste za izučavanje prošlosti, tako je i ovaj album potrebno zamisliti kao poprečno presječenu drvenu ploču postavljenu na gramofon kao analogni vinil, a njene brazde su pjesme koje reflektiraju cijelo jedno desetljeće. Dobro, barem ja to tako vidim. No, nema veze. Ostanimo pri ovoj zamisli i pokušajmo dublje prodrijeti u ovaj album. Jer, do najposlije, nešto na čemu se radilo toliko dugo godina svakako i zavrijeđuje pažljivije promatranje. Zar ne?

Ako pretpostavimo da su pjesme poredane kronološki po njihovom nastajanju, onda se čini da su Pršute tamo oko 2001. godine bile u pop-rock vodama. Prva pjesma albuma "Mašta" je jedna čistokrvna atmosferična pop balada sa samplovima cvrkuta ptica i razigranim, optimističnim melodijama gitare. No, već sljedeća pjesma "Bele ruže I", slobodna intepretacija starogradskog klasika, ukazuje da ovdje nisu sva čista posla. To postaje najkasnije jasno kad se pojavi vokal; na stranu to što se od prethodnog ambijentalnog popa izravno prelazi na jednu neobičnu varijantu free jazza, već što vokal oponaša onaj od legendarnog Louisa Armstronga?! I to zapravo na vrlo dobar način. Ove dvije pjesme uspoređene jedna pored druge nemaju ama baš ništa zajedničko. Osim, naravno, što potječu od istog benda. I tu se pojavljuje naša prva značajna spoznaja: ovaj album se s pravom može učiniti kao vrlo nekoherentan i kaotično nabacan raznim snimkama. Ali ako na njega gledamo kroz naše kronološke sunčanice, onda ćemo uvidjeti da je on zapravo kao i sam život; često kaotičan, nepredvidljiv, lucidan i tajanstven u svojim stranputicama, križanjima, uzletima i ponovnim padovima. Dok iz pjesme "Sve jedno je...", koja se kako stilski tako i vokalno nadovezuje na prethodnu, možemo zaključiti da je se nešto iznimno važno (i čudno) desilo u životima njenih autora. To bi onda bilo tamo negdje oko 2002-2003. godine. U njoj improvizacijski jazz postaje još divljiji, zamršeniji; jedna vrsta, nazvao bih to kao "gypsy jazza". A u nju ulaze i opskurni zvukovi violine, te na trenutke ritam se otima kontroli i bježi u orijentalno plesni raspašoj. U pjesmi "Džejbe Džejbe" se odlazi u potpunu krajnosti s poludjelim trubama i bubnjevima. Bas gitara, tako rekući, plete sve oko sebe s oštrim, brzim i dinamičnim linijama, dok divlji vokal pjeva iz dubine stomaka i kao da crpi svu snagu iz samih nožnih stopala prema gore do grla - vrlo impresivna i neobična skladba, a također ujedno i jedna od najboljih na cijelom albumu. S "Bele ruže II" se završava prvi ciklus nazovimo ga kao ethno jazza i s pjesmom "Jutro" dolazi melodični rock komad, koji po svojem stilu i naravi stoji usamljeno na cijelom albumu. Ali to je samo kratki prekid, jer se s idućom "Bele ruže III" opet vraća na, doduše nešto bržu varijantu free jazza. I već postaje previše dosadno to stalno skakanje po 'belim ružama'. Ugodno iznenađenje potom donosi "Debela snajka", pored "Džejbe Džejbe" jedna od dvije najbolje pjesme albuma. Da ne piše da potječe od jednog te istog benda, moglo bi se komotno pomisliti da je greškom tu, jer se radi o neobičnoj glazbenoj fuziji duba, reggaea i rocka. No, zadnja pjesma albuma, "Proleće je krivo svemu" s osam minuta dužine improvizatornog jazza srozava cijeli album u dosadu, koja podsjeća na već do bola isfurane "bele ruže" u prethodne tri pjesme.

Summa summarum, od svih devet pjesama mogu se u najboljem slučaju svega tri izdvojiti kao vrlo dobre. Što je na žalost nedovoljno da bi se cijeli album predstavio u nekom pozitivnom svjetlu. Uvijek nanovo se ponavljajući lajt motiv "belih ruža" odvodi u nepotrebnu banalnost, a imitiranje glasa Louisa Armstronga u pojedinim pjesmama može se učiniti i ridikuloznim. Naravno da treba imati na umu da se ovdje radi o pjesmama nastalim u jednom dužem vremenskom periodu i da iz toga proistječu velike različitosti među njima. Ali isto kao što ima dobrih ali i loših godina, tako je i kvaliteta samih pjesama različita. A osmatrajući ovaj album kao cjelinu, nameće se zaključak da je onih dobrih i plodnih godina bilo sasvim malo.
ocjena albuma [1-10]: 5

z. marković // 01/02/2012